Intervju predsjednika SDA Sandžaka dr. Sulejmana Ugljanina za Oslobođenje:
Gospodine Ugljanin, u čemu se konkretno ogleda Vaše nezadovoljstvo aktuelnim odnosom zvaničnog Beograda spram Sandžaka? U svojim javnim nastupima ističete tu činjenicu, no, šta konkretno vlast Aleksandra Vučića radi na štetu Sandžaka?
- Nakon raspada bivše SFRJ u kojoj smo mi bili jedan od konstitutivnih naroda Bošnjacima još nije vraćeno ranije stečeno pravo. Nije riješen status Sandžaka i mi se ne slažemo s takvim stanjem. Tražimo rješenja. Ovaj vakuum od kada je nestala bivša Jugoslavija do danas, promijenilo se nekoliko političkih sistema. Došli smo iz statusa u kojem smo imali pasoš otvoren za čitav svijet u državu Srbiju, koja je proglašena državom srpskog naroda, koja u svom ustavu garantuje svima pravo na život, slobodu i sigurnost, ali se na tome ništa ne radi.
Protjerivanje naroda
Imamo političke procese i protjerivanje naroda. Svi koji su činili zločine nad Bošnjacima, ili nisu kažnjeni ili su za to nagrađeni. Ustavna načela i zakoni Republike Srbije i Crne Gore se primjenjuju dvostruko. Za Bošnjake jedno, za ostale drugo. Do granica Sandžaka policija, tužilaštvo i sudstvo zakone korektno provode, čim prođu teritoriju Sandžaka, ti mehanizmi prelaze u represiju. Dakle, država radi na tome da stvori što nepovoljnije uslove za život Bošnjaka. Sandžak je potpuno bijela tabla kada je riječ o razvojnim projektima. Ne postoje nikakvi razvojni programi za ekonomski razvoj i zapošljavanje. Pritiscima na Bošnjake svjesno se protjeruje taj narod. Svakih 30 godina se napravi jedna oluja i naš narod je prepolovljen. Sada u Sarajevu imamo jedan čitav Sandžak, a Turskoj njih nekoliko. Ti ljudi su svuda uspješni i svuda mogu ostvariti svoja građanska prava osim na teritoriji Srbije.
Kada je počelo ignorisanje Sandžaka kao regije? Dolaskom Vučića na vlast ili je to bilo primjetno i ranije?
- To je počelo dolaskom Miloševića na političku scenu. Kada je počela ta tzv. jogurt-revolucija. Od tada do danas svi režimi pokušavaju da izbrišu Sandžak iz sjećanja ljudi. Međutim, Sandžak je istorijska regija utvrđena na Belgijskom kongresu kada je odvojen od Bosne. Na istoj toj konferenciji priznata je Kraljevina Srbija s jedne strane Sandžaka i Kraljevina Crna Gora s druge. Kosovo je već dolje bilo posebna teritorija. Ne postoji nijedan međunarodnopravni akt kojim je Sandžak upisan u zemljišne knjige ni Srbije ni Crne Gore. Oni to drže okupirano.
Kako to niste spriječili u vrijeme kada ste obnašali dužnost ministra u Vladi prije nekoliko godina?
- Dosta sam se kolebao za ulazak u Vladu Srbije, jer nisam vjerovao da možemo nešto uraditi. Ipak, na insistiranje ljudi iz Sandžaka i Evrope sam pristao. Slali smo Tadiću tada podršku s naša dva poslanika, ja sam dobio status ministra za održivi razvoj. Za tih šest godina nisam uspio ništa da učinim za Sandžak niti za Bošnjake. Ako sam nešto učinio, to je bilo minimalno. Vlada je za nas prevara. Kroz Vladu Srbije garantujem da niko ništa od Bošnjaka i Albanaca ne može riješiti. Ti ljudi njima služe samo kao ikebane, da glume multinacionalnost. Tamo vam se ljudi histerično smiju u Vladi kada govorite o primjerima terora državnih organa. Kada god nešto zatražite, oni vam kažu: “Šta hoćete, imate dva ministra”. Kao da su Bošnjacima ministri dovoljni. Ja sam čak potpisao sporazum o ulasku u Vladu i s Vučićem i Dačićem. Međutim, nijednu odredbu sporazuma nisu ispoštovali, da jesu, mi bismo danas imali visok stepen autonomije. Potpisali smo da ćemo graditi institucije koje će graditi ekonomski razvoj Sandžaka. Dvije godine su izbjegavali da bilo šta učine i ja sam to napustio.
Mediji u Srbiji sve češće prave poveznice između Vas i Albina Kurtija te ostalih kosovskih političara. Vi ste prije nekoliko mjeseci pozvali Behgjeta Pacollija u Pazar. Nije došao, no to je protumačeno kao uvreda za Srbiju. Pravite li odnose sa Kosovom kako biste uvrijedili Beograd?
- Albanci i Bošnjaci su autohton narod u Sandžaku. Sve vlade Srbije su protjerale Albance i taj državni teror nikada nije prestao nad Bošnjacima i Albancima. Tako da nema govora da to radim kako bih nekoga uvrijedio. To je prirodna saradnja. Pacolli je trebao da dođe kao uspješan biznismen koji je imao koncept za ekonomski razvoj Sandžaka. Da se izgradi koncept jedne velike bescarinske zone, odnosno jedne zone u kojoj bi se omogućilo investiranje svim investitorima s potpunim oslobađanjem od dadžbina i taksi. On nije došao jer mu je Vlada Srbije zabranila ulaz. Mi smo bili kod njega, on nas je dočekao ljudski, kao ozbiljan političar. Očekujemo da će ta njegova ideja i preko dalje naše saradnje jednog dana i da se realizuje. To je jedna tema koja je vrijedna bogatstva. Privatni budžet gospodina Pacollija je duplo veći nego što je budžet Vlade Kosova. On zna da radi i treba ga poštovati.
Kako biste ocijenili odnos države BiH spram Sandžaka kao regije?
- Država Bosna i Hercegovina, nažalost, van svoje krivice je kažnjena zbog svoje miroljubive politike. BiH je imala okupaciju i granatiranje dan-noć. Imala je velikosrpsku agresiju i djelimično hrvatsku. Nakon oslobađanja, nastavila se politička agresija protiv BiH i ne dozvoljava se nijedan princip koji je usvojen na mirovnoj konferenciji, međunarodnoj konferenciji u Londonu i Genevi.
Teritorijalni sporovi
BiH je nezavršena država koja nema svoj suverenitet. Jedini lijek za opstanak Bošnjaka i u BiH i u Sandžaku jeste da države budu priznate u avnojevskim granicima, a dijelovi naroda koji ostanu van država da dobiju specijalni status pod zaštitom Ujedinjenih nacija.
Predložili ste da Sandžak dobije poseban status. Šta to konkretno znači?
- To znači da se realizuju rezultati referenduma građana Sandžaka na kome su se 1991. godini izjasnili za potpuno teritorijalnu i političku autonomiju Sandžaka s pravom priključenja jednoj od suverenih republika. To znači jedan teritorijalno-politički entitet koji može da osigura političku egzistenciju i Bošnjaka kao naroda i da omogući dugoročno stabilan život za sve građane u kome bi konstitutivni narodi bili Albanci, Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Zašto? To bi onda bio ključ za rješenje svih teritorijalnih sporova između država i naroda na Balkanu. To bi bio jedan nukleus regionalne stabilnosti. Svi oni koji su nekada ratovali tu bi se složili kao ravnopravni građani i konstitutivni narodi.
U intervjuu koji je novinar Oslobođenja Adem Džaferović radio sa predsjednikom Ugljaninom upitao ga je i kako tumači Zukorlićevu (neispunjenu) želju da postane reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH?
Nemam ništa lično protiv njega, ali ne podržavam ono što on radi. Od 1996. ili 1997. godine on se primakao Miloševićevom režimu i izgubio je tlo pod nogama. Ne znam više za šta se on nije kandidovao. Mislim da je to što on radi neozbiljno i da je to sramota za punoljetnog čovjeka. Ne podržavam ono što taj čovjek radi. Mislim da je bilo zaista ružno i skoro vulgarno da se on kandiduje za reisa u BiH, ali to je njegova lična stvar. Mislim da će se jednog dana zastidjeti i on i njegovo potomstvo od njegovog ponašanja.