Skupština Srbije usvojila je Izmjene zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, kojima se propisuje obavezna vakcinacija bez pisanog pristanka pacijenta, odnosno zakonskog zastupnika deteta.
Manjinska poslanička grupa “SDA Sandžaka-PDD” smatra da ne mogu se okrivljivati roditelji za strah koji je prirodan kada je u pitanju zdravlje djece, zato što usljed nedostatka informacija izražavaju bojazan u ovaj metod. To je prosto priroda, roditeljski refleks ili čuveno «šesto čulo» i to se mora imati to u vidu. Neophodno je svima predstaviti sve aspekte vakcinacije, tačan sastav, djelotvosnost, ali i moguće rizike i neželjene reakcije i shodno tome omogućiti slobodu izbora.
Obrazlažući stav manjinske poslaničke grupe narodi poslanik Enis Imamović je istakao sljedeće:
Najprije želim na početku da se zahvalim uvaženim kolegama koji su svojim današnjim, stručnim diskusijama dali informacije kakve, nažalost, nemamo prilike da čujemo u javnosti svakodnevno, najprije dr Poskurici, prof.dr. Đuroviću, dr. Milisavljeviću, prof.rs. Đukić-Dejanović, dr. Blažiću. Pružili su nam informacije koje, kao što rekoh nemamo prilike da čujemo često u javnosti.
Dozvolite da kažem na početku da je naš stav da je vakcinacija neophodna, jer kada bi prestali da vakcinisemo djecu za 20 godine mislim bi se vratile brojne bolesti koje smo blizu da iskorijenimo i koje bi zaista nepopravljivo uticale na zdravlje našeg stanovništva, ali i individualne organizmne bi doveli do velikih komplikacija, pa čak i brojnim slučajevima i do smrti.
Saslušali smo čitav tok rasprave i želim da istaknem da podržavamo vakcinaciju, ali isključivo na nivou na kojem je to regulisano u razvijenim zemljama, dakle na nivou preporuke. Odbijam da prihvatim da je svijest našeg stanovništva i mogućnosti rezonovanja naših građana ispod nivoa svijesti razvijenih evropskih zemalja.
Zbog toga smatram da je odgovornost isključivo na institucijama da pruže adekvatne informacije kako bi se na osnovu preporuke stanovništvo odlučivalo o ovom vidu zdravstvene zaštite.
Kao što smo čuli, postoji velika doza povjerenja i pouzdanost u ove metode imunizacije organizma i zbog toga se ljudi u velikoj mjeri opredjeljuju za vakcinaciju.
To je slučaj u zemljama zapadne Evrope koje su dostigle nivo od 90-97 procenata pokrivenosti vakcinama.
Sada se postavlja jasno pitanje, da li su ove zemlje do tog nivoa došle prethodnom obavezom vakcinacije ili su tu radi o rezultatima adekvatne informisanosti?
Mi ne možemo okrivljivati roditelje za strah koji je prirodan kada je u pitanju zdravlje djece, zato što usljed nedostatka informacija izražavaju bojazan u ovaj metod. To je prosto priroda. To je roditeljski refleks ili čuveno «šesto čulo» i mi moramo imati to u vidu.
Zato je neophodno svima predstavljati sve aspekte vakcinacije, tačan sastav, djelotvosnost, ali i moguće rizike i neželjene reakcije i shodno tome omogućiti slobodu izbora.
Ne mogu da prihvatim činjenicu da je sa jedne strane pružena mogućnost nosiocima i prenosiocima zaraznih bolesti poput AIDS-a (SIDE), HEPATITISA i slično da odbiju liječenje poštujući njihova ljudska prava, a da se zdravoj novorođenčadi ili zdravim odraslim ljudima nameće obavezna vakcinacija.
Mi danas nemamo nijednu zakonsku odredbu koja obavezuje lekara ili zdravastvenu ustanovu da pruže neophodne informacije pacijentima I roditeljima zdrave djece o vakcinaciji I sastavu vakcina, mogućim nuspojavama, tj. Eventualnim štetnim posljedicama.
Dio takvih informacija smo danas imali prilike da čujemo u stručnim izlaganjima naših uvaženih klega.
Nažalost, ljekari u našoj zemlji najčešće nisu voljni da pruže potrebne informacije, niti da daju garancije niti da preuzmu odgovornost da vakcina koju prepisuju neće izazvati veću štetu nego korist. S’ tim u vezi smatram da u ovom momentu ne postoji onaj minimum uslova da se takva metoda označi kao obavezna.
Ljekar koji vakciniše dijete mora obavezno da temeljno pregleda dijete, da se prije svake vakcine izvadi krvna slika I alergeni, da bi se u najvećem procentu mogla isključiti svaka negativna reakcija specifičnog organizma, da upozna roditelje o svim detaljima koji se tiču vakcine i vakcinacije kao I da preuzme određeni teret rizika konačne odluke. Tek kada to predvidimo zakonom, može se razmišljati o obaveznoj vakcinaciji.
Mjere opreza smanjuju rizike na minimum i mi ih moramo predvidjeti zakonom kao preduslove za uvođenje obavezne vakcinacije.
Postoje djeca koja se rađaju sa određenim oštećenjima I kod kojih je utvrđeno da bi zbog njihove slabosti vakcinacija nanijela više štete nego koristi. Zbog njih se mora izbeći svaka isključivost.
Bez dileme, vakcinacija djece jeste neophodna ali na žalost onu najkvalitetniju ne obezbjeđuje država, već se ona mora nabavljati iz privatnih sredstava što je još jedna od prepreka za uvođenje obavezne vakcinacije.
U obrazloženju ovog prijedloga zakona u dijelu koji tretira usklađenost sa propisima EU između ostalog stoji da ne postoje relevantni propisi EU sa kojima je potrebno uskladiti odredbe odvog prijedloga zakona, a postoji I stavka koja kaže –djelimična usklađenost odnosno neusklađenost sa priopisima Evropske Unije.
Sve ovo je dovoljno da se postavi pitanje zašto ovaj prijedlog zakona nije usklađen sa razvijenim zemljama EU I sa Evropskom unijom u cjelini kojoj kao država težimo?
Imajući u vidu sve ovo što sam rekao i što smo čuli u današnjoj raspravi smatram da u ovom trenutku ne postoji onaj minimum uslova da podržimo ovaj prijedlog zakona I u danu za glasanje mi ćemo biti uzdržani.
Hvala.”